Argentinski tango se razvio tijekom kasnog 19. i ranog 20. stoljeća u regiji Rio de la Plata, koja obuhvaća područje današnje Argentine i Urugvaja. Iako ne postoji točno definirano vrijeme ili godina kada je tango nastao, smatra se da je njegov razvoj počeo u drugoj polovici 19. stoljeća.

Točno porijeklo plesa je nepoznato i rezultat je mješavine različitih etničkih i kulturnih utjecaja u regiji Rio de la Plata, uključujući europske, afričke i domorodačke elemente. Također se smatra da je tango bio inspiriran glazbom, plesom i ritmovima koji su postojali u toj regiji tijekom 19. stoljeća.

Porijeklo riječi tango je također misterij. Prema jednoj teoriji riječ tango dolazi od latinske riječi tangir što znači svirati instrumente. Prema drugoj, riječ je afričkog porijekla i možda znači okupljanje ljudi koji plešu na zvukove bubnjeva ili jednostavno označava zatvoreni prostor ili prostor za koji je potrebna dozvola za ulazak.

Iako nije moguće precizno odrediti jednog pojedinca ili grupu ljudi koji su izumili tango, tango je nastao kao rezultat kolektivnog razvoja i utjecaja različitih kultura i ljudi u regiji Južne Amerike.

Neki od plesnih koraka i stilova koji su utjecali na razvoj tanga uključuju kubansku habaneru, španjolsku milongu, afričke candombe ritmove te . Tango je prvo bio popularan među nižim socijalnim slojevima i radničkom klasom, a kasnije je dobio na popularnosti i postao poznat širom svijeta. Danas se tango smatra jednim od najprepoznatljivijih i najomiljenijih plesova širom svijeta.

Tijekom vremena, tango je prošao kroz različite faze razvoja, pri čemu su utjecali glazbenici, plesači i umjetnici koji su pridonijeli njegovoj popularizaciji i evoluciji. U prvom dijelu 20. stoljeća, tango je doživio procvat i postao iznimno popularan u Buenos Airesu, glavnom gradu Argentine, prije nego što se proširio diljem svijeta.

Možda najznačajniji popularizator argentinskog tanga u prvoj polovici dvadesetog stoljeća je Carlos Gardel (1890.-1935. godine). Gardel je bio pjevač i skladatelj koji je argentinski tango doveo kako u Europu (prvenstveno Pariz), tako i na Broadway (SAD). Poznat je postao preko noći kako je napisao pjesmu Mi noche triste 1917. godine. Uslijedile su brojne svjetske turneje, a Gardel je snimio i nekoliko filmova. Tragično je poginuo u zrakoplovnoj nesreći 1935. godine.

Zaštitni znak argentinskog tanga su sigurno njegovi orkestri. Tango je generirao brojne poznate orkestre koji su pridonijeli popularnosti ovog glazbenog žanra. Evo nekoliko najpoznatijih tango orkestara:

1. Orkestar Juan D’Arienza: Juan D’Arienzo bio je argentinski dirigent i skladatelj koji je stvorio jedan od najpoznatijih tango orkestara. Njegov orkestar je bio poznat po bržim i ritmičnijim izvedbama tanga.
2. Orkestar Carlosa Di Sarlija: Carlos Di Sarli bio je argentinski pijanist, skladatelj i dirigent. Njegov orkestar je poznat po elegantnom i melodičnom stilu izvedbe tanga.
3. Orkestar Osvalda Pugliesea: Osvaldo Pugliese bio je argentinski pijanist, skladatelj i dirigent. Njegov orkestar je poznat po snažnim i emotivnim interpretacijama tanga.
4. Orkestar Aníbala Troila: Aníbal Troilo bio je argentinski bandeonist, skladatelj i dirigent. Njegov orkestar je poznat po sofisticiranom i harmoničnom izričaju tanga.
5. Orkestar Francisca Canara: Francisco Canaro bio je argentinski violinist, skladatelj i dirigent. Njegov orkestar je bio jedan od prvih koji je popularizirao tango izvan Argentine i imao je veliki utjecaj na razvoj žanra.
6. Orkestar Astora Piazzolle: Astor Piazzolla bio je argentinski bandeonist, skladatelj i dirigent koji je uveo elemente jazza i klasične glazbe u tango. Njegov inovativan stil poznat je kao “nuevo tango” i imao je značajan utjecaj na suvremeni tango.

Ovi orkestri su samo neki od mnogih koji su oblikovali tango glazbu i ostavili trajan utjecaj na žanr. Svaki od njih donio je svoj jedinstveni stil i doprinio raznolikosti tanga kao glazbenog izričaja. Većina ovih orkestara (uz iznimku Piazzolle), djelovala je u zlatnom dobu argentinskog tama poznatom kao Epoca de oro od polovice tridesetih do polovice pedestih godina prošlog stoljeća.

Ako se pogleda glazbena struktura, uz tango postoje i njegove kategorije vals i milonga. Tango vals je napisan u 3/4 mjeri, a karakterističan je po kontinuiranim, kružnim pokretima. MIlonga je napisana u 2/4 mjeri, a karakteristična je po veseloj i ritmičnoj glazbi zbog čega se u milongi koriste manji i brži koraci.