Moj tango zivot poceo je sasvim slucajno i to na mjestu koje mi Hrvati najvise volimo – u kaficu na kavi.

Nakon druge “velike s mlikom” nekome iz drustva palo je na pamet da pocnemo plesati. Netko je rekao “A, da probamo tango?” i tako smo se svi zajedno upisali na tecaj.

Na početku mi se iskreno nista nije svidilo – ni ples ni muzika. Bilo sam toliko los da su cak i instruktori tada bili na korak da mi kazu su da bi mi bilo bolje okušati se u nečem drugom.

Ali ne, ne predajemo se mi Dalmatinci bas tako lako. Pa necu odustati nakon par mjeseci, dao sam si ipak malo vremena.

U međuvremenu mi se počela sviđati muzika, a i tehnika mi se popravila.

Nakon šest mjeseci me totalno uzelo.

Fast forward 15 godina ne mogu se zamisliti bez tanga.

Od velikih stvari – putovanja, upoznavanja novih ljudi, stjecanja prijateljstava i hrpe sati plesa, do malih – onog trenutka na plesnjaku kada muzika počne, kada me prođu trnci i kada pozovem djevojku na ples, kada se susretnemo, povežemo i zagrlimo i nošeni tom istom muzikom plešemo i stvaramo.

Iako zvuči kao kliše, stvarno je teško riječima opisati. Ali treba probati, treba se ODVAZITI i biti UPORAN.

Danas sam jako sretan što sam odlučio tangu dati priliku. Zbog svoje ljubavi i poštovanja prema argentinskom tangu, odlučio sam svoja znanja stečena kroz x sati radionica i plesanja, ali i učenja od najboljih maestrosa u svijetu tanga, podijeliti sa drugim ljudima, jer ono što meni tango pruža bih želio i volio da svatko osjeti i uživa u tome.